HARM REDUCTION (Metodologija SMANJENJE ŠTETE od upotrebe droga)

„HARM REDUCTION se odnosi na mjere kojima je cilj smanjivanje štete povezane s upotrebom droge, a koje ne zahtjevaju nužno smanjenje konzumiranja.

Alex Wodak; 1994; Australija.

Internacionalna Harm Reduction Asocijacija (IHRA) definiše harm reduction na sljedeći način:

„Harm reduction se odnosi na politiku, programe i praksu čiji je primarni cilj da smanji štetne zdravstvene, socijalne i ekonomske posljedice korištenja legalnih ili ilegalnih droga, koje ne uključuju nužno smanjenje konzumacije.“

Historijat razvoja Harm Reduction-a u Nizozemskoj najbolje je predstavila Nataša Dedajić u knjizi „Socijalni rad sa ovisnicima o drogi“. Tekst je prenesen u cjelosti kako bi slika o razvoju Harm Reduction-a bila potpuna.

HISTORIJAT

„Kada sam pisala ovu knjigu, tražila sam materijal o historijatu koji će najvjernije opisati nastanak ovog pristupa koji tretira smanjenje rizika korištenja droga. Međutim, među svom tom literaturom o počecima harm reduction-a, najplastičniji opis su mi dali Dr. Eric Fromberg, ekspert za harm reduction, koji je imao značajni udio u kreiranju politike harm reduction-a i Roel van Duijn, jedan od lidera Provosa, a današnji vijećnik u Parlamentu grada Amsterdama. Moram reći da mi je bila velika čast upoznati ove dvije najmarkantnije ličnosti u povijesti harm reduction-a, čija su iskustva ostavili jako veliki utjecaj na mom vlastitom poimanju politike harm reduction-a i pomogli mi da ga još bolje shvatim i razumijem.

Smatrala sam da „prepričavanje“ Frombergove prezentacije o harm reduction-u na trening konferenciji koju je organizovala Europska grupa za tretman AIDS-a (EATG), na kojoj smo oboje učestvovali neće biti toliko uspješno, koliko prijevod originalne prezentacije.

Upravo zbog pokušaja da što bolje „približim“ čitaocu razvoj politike o drogama u Nizozemskoj, koja je na kraju rezultirala pojavom ili stvaranjem jedne revolucije koja je obuhvatala smanjivanje rizika kod korištenja droge, odlučila sam da umjesto da „prepričam“ priču o harm reduction-a, da prevedem i prezentiram veći dio originalne Frombergove prezentacije, jer smatram da on drži apsolutni primat u stvaranju ovog pristupa.

Nizozemska politika o drogama do 1960. godine

Kada su SAD krajem XIX stoljeća počeli kampanju za kontrolu trgovine opijumom, dio zbog njihove jake abolicionističke tendencije, dio zbog ekonomskih razloga, Nizozemska se kao zemlja odmah uključila u tu kampanju . Razlog uključivanja Nizozemske bio je iz čisto ekonomskih razloga, zbog velikog priliva novca iz Nizozemskih kolonija, u Indiji. Iako je ovaj pristup branjen u smislu zaštite javnog zdravlja, cijene opijuma su uvijek reflektirale deficit državne blagajne. Drugim riječima, u početku, ova regulacija trgovine opijuma nije imala nikakve veze sa javnim zdravstvom Nizozemske, već se odnosila samo na njene kolonije. Kada su se droge pojavile u Nizozemskoj, to nije bila javna, socijalna, već medicinska briga i povećavanjem regulacije medicinske i farmaceutske profesije, nije se gledalo na droge u drugom kontekstu, osim u medicinskom.

Poslije Prvog Svjetskog Rata, niko u razrušenoj i umornoj Europi nije zamjerio USA-u na pritisak da se poveća prohibicija korištenja opijuma, coce i cannabisa, pa tako niko i nije imao primjedbi na jedan paragraf Versajskog Sporazuma, koji je stavio kraj Prvom Svjetskom Ratu. Kao posljedica toga, Parlament je prihvatio zakon o drogama 1919. godine bez ijednog glasa protiv. Taj zakon o opijumu bio je veoma kratak, ali je sadržavao članove koji su se odnosili na dozvolu posjedovanja za ličnu upotrebu: korisnik/ovisnik nije bio kriminaliziran, a cannabis se uopšte nije ni spominjao.

Veoma je važno razumijeti da ovaj Zakon o opijumu je samo primjer Nizozemske, da je imala takav zakon, koji nije bio rezultat konsenzusa Nizozemskog naroda u vezi rješavanja društvenog problema, već je bio rezultat jakog pritiska USA-a, i njihovu „neobično divljačku ideju o stigmatizaciji svih ljudi koji se slučajno ne slažu sa njihovim socijalnim teorijama“ protiv narkotika i alkohola (Kapetan W. Elliot, M.P.). Njihovi napori vezani za nametanje njihovih stavova čitavom svijetu su se isplatili potpisivanjem Konvencije 1961 godine. Ova konvencija je bila potpisana od strane Nizozemske vlade bez učešća javnosti, jer u to vrijeme, „droge“ jednostavno se nisu smatrale problemom.

Šezdesete

U šezdesetim, poslijeratna generacija je počela da protestuje protiv vječnim prije – ratnim stilom upravljanja državom. 1965 godine, „anti – pušački mađioničar“ Robert Jasper Grootvelt je organizirao događaje kod „het Lieverdje“, statue koja simbolizira Amsterdamskog uličnog nestaška, kreiranog od strane Peter Stuyvesant Company. On je proizvodio jako puno dima, koji nije bio duhanskog porijekla, međutim ovi događaji, privukli su pažnju stotinu ljudi. Kada je policija konstatirala da su ova okupljanja kršenje javnog reda i mira i suočila se sa masovnom pojavom moći, slijedeće sedmice na hiljade ljudi su se sakupili u protestima protiv stava policije u vezi tog pitanja. Ovakvi protesti su prerasli u „ večernje mečeve subotom“, a glavni protagonisti su bili predstavnici policije i grupa mladih ljudi koja je sebe nazivala „Provosi“, koji su tražili „novi poredak“.

Poslije 1965. godine, cannabis više nije bio posmatran kao upotrebljavana supstanca u artističkim krugovima: Provosi su pušili cannabis i to medijskom pokrivenošću ovih događaja. Cannabis je postao pratilac građanskih nemira. Kao takav, on je postao javna briga, naročito kod konzervativnog dijela javnosti.

Povrh svega, pojavila se nova droga. Otkako je Hofmann slučajno otkrio halucinogena svojstva dietilamid lizerginske kiseline i veliki broj psihijatara su počeli eksperimentirati sa LSD-25, ime pod kojim je ova droga bila poznata u to vrijeme. Među tim psihijatrima je bio i nizozemski psihijatar Frank van Ree, koji je napisao disertaciju o efektima LSD-ja. I ponovo medijska pokrivenost nekoliko nezgoda, učinili su da ova droga bude poznata u širim krugovima i kada su Provosi u Amsterdamu, šaljivo predložili da stave jedan kilogram LSD-ja u gradsku vodovodnu mrežu, Vladu je uhvatila panika. Druga sugestija, bila je da Provosi nahrane konje koji su trebali vući Zlatnu Kočiju na vjenčanju princeze Beatrix, kockama šećera, natopljenim LSD-jem. Ovo je prouzrokovalo totalnu paniku i LSD je bio stavljen pod Zakonom o opijumu i time je LSD učininjen nelegalnom drogom. Pa ipak, Provosov ironični način provociranja vlasti, doveo je do krize vlasti, koja je rezultirala otpuštanjem predsjednika gradske skupštine Amsterdama, kao i otpuštanjem šefa policije grada Amsterdama. Provosi, a nakon toga studentski neredi i bačene dimne bombe na vjenčanju princeze Beatrix, poučili su vlasti da pokazivanjem sirove moći, ne mogu riješiti ove probleme. Istovremeno, opijum je počeo „curiti“ iz Kineske zajednice u Amsterdamu i Roterdamu. Unutrašnji krug eksperimentatora droge, počeo je da eksperimentiše i sa opijumom, najčešće pušeći ga ali uskoro i injektirajući ga, što je 1970. godine, rezultiralo sa stotinama ovisnika o opijumu u Amsterdamu i Roterdamu.

Korištenje amfetamina se takođe pojavilo, ali u različitoj socio-kulturološkoj sredini. Dok su intelektualci i visoko educirana omladina koristili poznate droge, amfetamin je postao droga omladine radničke klase, koju su najviše širili vozači kamiona i oni koji su radili u ketering industriji. U Amsterdamu u to vrijeme, jezgro grupe od nekoliko stotina pojedinaca, postali su ovisni od opiuma i/ili amfetamina i oni su formirali nukleus klijenata Savjetovališta za mlade (Youth Advisory Centre). Njihov modus vivendi je bio “junky”, neovisno od činjenice da su njihovi materijalni prihodi (socijalna sigurnost), bili dovoljni da omoguće nabavku droge, a i droge su u to vrijeme bile veoma jeftine.

Tako, krajem šezdesetih nizozemsko društvo je bilo suočeno sa novim fenomenom: nemedicinska upotreba droge od strane adolescenata i mladih punoljetnika, unutar subkulturnog okvira otpora protiv matičnih (mainstream) društvenih institucija i vrijednosti, koji su u to vrijeme još uvijek bili prijeratni “stubovi”. Sa druge strane, vlasti su shvatile da su korištenjem sirovih snaga (represivnih moći), protiv ovih socijalnih problema, bili disfunkcionalni i vodili su prema većim problemima. Da bi riješila ovaj problem, Vlada je uradila ono što uvijek radi kada se pojavi neki problem koji se ne može riješiti staromodnom “metodom iza zatvorenih vrata” i 1968. godine, ustrojila je savjetodavnu komisiju. Komisija je bila nazvana po njenom presjedavajućim članom, Baan – komisija, a to je ime dobila konsenzusom. Neovisno od ovoga, Centralna organizacija za mentalno zdravlje, formirala je paralelnu savjetodavnu komisiju sa paralelnim imenovanjem pod predsjedništvom Profesora L. Hulsmana. Značajno je spomenuti da su neki pojedinci bili članovi obje komisije.

Sedamdesete

Hippi pokret, koji je na početku bio elitistički, raširio se veoma brzo sa Beatles-ovom pjesmom „ Sgt. Pepper“. U Nizozemskoj, Provosovo političko učešće je počelo osnivanjem političke stranke i jedan od lidera Provosa, Roel van Duijn, je osvojio vijećničko mjesto u Amsterdamu. Ostali su se pripojili miroljubivom „alternativnom“ flower-power pokretu. Među njima, korištenje cannabisa je bilo prije svega više pravilo nego izuzetak i mnogi su počeli eksperimentirati sa LSD-jem. Opium je u principu, bio prihvatljiv za njih, iako samo mali broj pripadnika ovog pokreta su postali redovni korisnici opiuma, na koje se gledalo kao na „žrtve“, a postojao je i snažan otpor prema korištenju amfetamina. Dileri hašiša su povremeno dilali i malo kokaina. A budući da je kokain bio derivat „prirodnog“ produkta, a to je lišće coce, smatralo se da je korištenje kokaina u redu, ali njegovo korištenje je bilo veoma malo i u zatvorenim krugovima.

Nizozemski pandan Woodstock-a, Kralingen pop festival, je u Roterdamu 1970. godine, privukao nekoliko stotina hiljada posjetitelja, koji su uglavnom pušili „travu“. Kada su ove grupe primjetili da korištenje droge može povremeno prouzrokovati probleme, pojavile su se grupe za samopomoć. Ove takozvane „timove za droge“ (u Roterdamu oni su imali punu podršku općinskih zdravstvenih institucija) bile su alarmirane u ovakvim problemima i oni su počeli pružati pomoć onim ljudima kojima je ona bila potrebna. Ovakva vrsta rada timova za droge je više bila povezana sa pružanjem „psihosocijalne“ pomoći , nego sa pružanjem pravne pomoći u vrijeme trajanja festivala, kao posljedica percepcije vlasti, koji su dijelom zbog nedostatka političke saglasnosti u odnosu na ovakav pristup kod korištenja droge, shvatili da policijska umješanost bi samo povećala probleme povezane korištenjem droga. Politički, postojala je nekakva vrsta primirja između „jastrebova i golubova droge“, dok su čekali na ishod dogovora između ove dvije komisije (Baan i Hulsman). Pa ipak i pored svega to je bio veoma značajan razvoj. Razvila se nekakva vrsta saradnje između zdravstvenih institucija i subkulturne omladine, koja je bila bazirana na zajedničkom cilju: smanjivanje zdravstvenih rizika kod upotrebe droga. To je ustvari osnova za harm reduction: saradnja između kreatora politike i onih koji mogu biti povrijeđeni (oštećeni).

Prva grupa koja je objavila svoj izvještaj, bila je Hulsmanova grupa, koja je odlučno preporučila promjenu zakonske regulative; kao što je na primjer dekriminalizacija korištenja cannabisa. Uskoro zatim, 1972 godine, Baan komisija je objavila svoj izvještaj i u osnovi se složila sa ovom preporukom Hulsmanove grupe. Oni su uradili opsežnu analizu o rizicima korištenja cannabisa i predložili da cannabis bude definiran kao droga čije se korištenje smatra kao prihvatljiv rizik, odnosno smatrala se “mekom” drogom. Ovakve analize nisu bile rađene na drugim vrstama droga, koje su generalno bile etiketirane kao „tvrde“ droge, a njihovo korištenje se smatralo kao neprihvatljiv rizik. Ipak, oni su predložili stvaranje jasne distinkcije između korisnika droga i trgovaca drogom, u cilju da se izbjegne klasifikacija posjedovanja droge kod osobe koja je koristi za ličnu upotrebu, kao ozbiljno krivično djelo i da se omogući laka dostupnost preventivnih i volonterskih intervencija. Čak što više, bile su predložene različite kazne za trgovinu mekih droga sa jedne strane i trgovinu tvrdim drogama, sa druge strane.

Od tog trenutka, Nizozemska politika o drogama dobila je dvije osnove u razvoju: jedna povezana sa “mekim“ cannabisom, a druga koja je bila povezana sa “tvrdim” drogama (sve do tada poznate droge). Politička fraza koja je izražavala ovo odstupanje bila je: “ separacija tržišta”. Značajno je pomenuti da su ove promjene u zakonodavstvenim politikama, podrazumijevale značajne aspekte harm reduction-a. Takođe iako posjedovanje droge za ličnu upotrebu je ostalo nezakonito (osim ako je bilo povezano sa međunarodnim konvencijama), vođenje tužbenih procesa protiv korisnika za posjedovanje za ličnu upotrebu su stvarno nestali.

Prema vjerovanju Erika Fromberga, od 1976. godine, niko nije bio optužen za posjedovanje droge za ličnu upotrebu. Kada su se heroin i kokain počeli podrazumijevati kao tvrde droge, policija bi ih samo konfiskovala (u slučajevima kada se radi o drogi za ličnu upotrebu), bez pokretanja dalje krivične procedure. U današnje vrijeme, veoma često se kokain i heroin čak i ne konfiskuju.

Razvoj središta heroinske scene

Masivno uvođenje heroina # 3, poznatiji kao „smeđi šećer“, ljubaznošću CIA-nog sudjelovanja u Jugoistočnoj Aziji, zanimanje za heroin u ljeto 1972. godine, promijenilo je čitavu scenu droga. Kao što smo ranije vidjeli, sve do 1972. godine, korisnici droga su bili najvećim dijelom pripadnici srednje klase i donekle visoko obrazovani ljudi koji su koristili cannabis i LSD. Samo mali broj njih koristio je opium i amfetamine i javnost nije vidjela njihovo ponašanje, kao problematično. Sve dok je cijena droge u Nizozemskoj bila niska, korisnici droge nisu imali finansijske probleme: oni su mogli sebi priuštiti droge, zahvaljujući čekovima za socijalnu pomoć. Ovo se promjenilo kada je jeftin opium bio zamijenjen heroinom. „Ovisnički“ stil života je postajao sve kriminogeniji, zbog rastuće cijene heroina. Javnost je sve više postajala svjesnija o korisnicima teških droga, naročito kada se njihov broj povećao, zbog povećanja druge vrste ovisnika: najniža marginalna klasa, bez ikakvih subkulturalnih korijena. Otuda, ukupan broj ovisnika se povećao od nekoliko hiljada na otprilike 25. 000 ovisnika, u ranijim osamdesetim. Ovo eksplozivno povećanje broja ovisnika, kombinirano sa njihovim kriminogenim načinom života, učinilo je od njih javni problem. Državno gledište je bilo da su korisnici tvrdih droga žrtve koje se moraju liječiti. Postojeća mreža nevladinih organizacija koji su bili bazirani na brizi o alkoholičarima, postali su dostupni ovisnicima, međutim ovaj tradicionalni medicinsko – psihijatrijski pristup ubrzo je postao neefikasan čak i kada se i metadonska terapija koja je imala visoki prag (high threshold), počela propisivati ovisnicima (pioner u propisivanju metadona je bila Jellinek Klinika za korisnike opiuma, 1970. godine). I tako, alternativno orijentisani sistemi zaštite su bili kreirani početkom sedamdesetih godina XX vijeka. Jedan od najutjecajnih i takođe i jedan od najosporavanijih centara, bio je centar koji je osnovao Dr. Eric Fromberg, 1974. godine. Ovaj je centar bio finansiran od strane Općinskog centra za socijalni rad grada Amsterdama, pod okriljem Stichting Kontakt Sentra: osporavan zbog njegovih akcija koje su se u to vrijeme smatrale kao akcije koje „omogućavaju ovisnicima da i dalje koriste droge“, a utjecajan zbog toga što su mnoge od tih akcija postale državna politika. Prve potrebe Frombergovih klijenata, koji su bili definirani kao korisnici droga koji nisu sposobni da postignu apstinenciju za jedan kratak period, su bili bazične: odjeća, medicinska briga, kuhinja u kojoj se besplatno dijelila hrana za one koji su bili gladni. Međutim kako su oni (Centar) smatrali da heroin pripada ovim bazičnim potrebama (državni kurativni sistem je bio nesposoban da im pomogne da prestanu sa njihovom navikom korištenja droge), oni su dozvolili korištenje droge u centru, uključujući i „maloprodaju“ heroina od strane „kućnog“ dilera. On je pripremao paketiće doze heroina koji su se odmah upotrebljavali. Međutim, pojavile su se infekcije koje su bile prouzrokovane kontaminiranim iglama i špricevima, koji su natjerali osoblje centra da se bori protiv apscesa i prevenirati infekciju Hepatitisa B, tako što su počeli da dijele čiste, sterilne igle i šprice. Tako, 1975. godine, u centru su instalirali prodajni automat za čiste igle i šprice, iako se veći broj igala i šprica dijelio besplatno. Slijedeći korak je bio da omoguće program metadona, baziran na “niskom pragu”. To je bilo izvodljivo zbog toga što metadon nikada nije bio političko pitanje za vladu i već se krajem šezdesetih godina XX vijeka koristio u tradicionalnom medicinko – psihijatrijskom pristupu u liječenju nekoliko ovisnika opiuma. Zbog personalnih relacija sa socijalističkom Ministricom Zdravstva, Irene Vorrink, odluka o metadonskom programu sa niskim pragom je imala visoku političku podršku. Pozadina ove ideje je ležala u nelegalnosti heroina, koja je uzrokovala probleme ovisnicima zbog kriminalnih djela koja su činili, zamjenom heroina sa legalnim ekvivalentom koji bi mogao smanjiti marginalizaciju i kriminalizaciju. Ubrzo nakon toga Frombergov centar postao je glavni pružatelj metadona u Amsterdamu. Kratko poslije te inicijative, oni su predložili propisivanje heroina, koje je bilo žestoko odbijeno od strane nacionalnih institucija za javno zdravstvo i tako su ostali zaglavljeni sa metadonom koji se na početku dijelio manuelno, da bi zatim čitav taj sistem bio u potpunosti automatiziran.

1980. godine, u nedostatku „legalnog“ heroina, Frombergov centar je počeo pilot projekat dijeleći injektirajući morfin, kao zamjenu za heroin. Međutim promjena u administraciji Općinskog odjela za zdravstvo, učinila je da njegov centar izgubi saradnju i finansiranje aktivnosti centra, od strane Resora za socijalna pitanja. Ovaj partner je bio zamijenjen od strane Općinskog resora za zdravstvo, koji se jako protivio programu za razmjenu igala i šprica, baru gdje se služilo pivo za klijente centra i koji je uopćeno govorio osoblju centra da se suosjeća sa njihovim klijentima.

Kao rezultat svega, 1980. godine, Općina je prekinula subvenciju Frombergovog centra. Međutim, Općinski zdravstveni servis se takođe jako usprotivio njegovoj instituciji i preuzeo je i značajno je proširio njihov metadonski program.

U svakom slučaju, krajem sedamdesetih godina XX vijeka, Amsterdam i Roterdam su imali jako razvijen program za metadonsku terapiju sa niskim pragom i distribucijom sterilne opreme za injektiranje, koji su bili razvijeni kao dio sistema za pomoć korisnicima droga, a koji su bili primjer dobre prakse i za ostale gradove u državi. Tako, dva ogromna elementa koji će kasnije biti poznati kao “Harm Reduction”, bili su već prezentovani prije 1980. godine.

Osamdesete

Na početku osamdesetih, situacija se značajno promijenila. Hippi kultura je potpuno nestala i bila je zamjenjena „punk“ kulturom. Javno mišljenje o drogama se takođe promijenilo. Stanovište o podjeli tržišta je još uvijek bilo politički validno, što je Nizozemskoj omogućilo da još uvijek toleriše upotrebu cannabisa (otvaranje coffee shop-ova). Javna percepcija prema korisnicima droge bila je pod jakim utjecajem „junky“ fenomena, prouzrokujući time smanjivanje tolerancije prema drogama.

Scene tvrdih droga su postali fokus Nizozemske politike o drogama. Iako je metadona bilo u izobilju, nivo kriminala se nije promijenio, zbog toga što bar polovina ovisnika o heroinu su već imali kriminalnu karijeru, još prije nego što su počeli koristiti heroin. Iako je metadon olakšao pritisak na njih, oni su bili zaglavljeni u njihovom načinu života. Drugi su pak, pokušavali da prodaju metadon i da tim novcem kupe sebi heroin.

Ali ovo nije promijenilo paradigmu: dileri su bili kriminalci i bili su pod domenom kriminalno pravnog sistema, ovisnici su bili žrtve i oni su bili pod domenom preventivno – kurativnog sistema. Budući da su neki ovisnici bili i „sitni“ dileri, to je učinilo da su oni bili objekat posmatranja oba domena (pravni i medicinsko – socijalni). Problem je ležao u tome što Nizozemska nije mogla priuštiti promjenu te paradigme. Reagan/Bush-ova era je bila počela i rat u vezi retorike o drogama je jako utjecao na njene Europske susjede. Nizozemska politika o cannabisu nije bila nacionalno pitanje, ali je učinila Nizozemsku ranjivom na međunarodnom nivou. 1982. godine, kada je Općina grada Amsterdama preuzela metadonski program, Općinski Servis Javnog Zdravstva grada Amsterdama postao je najveći dobavljač metadona u državi. Metadonski program je bio dio sveobuhvatnog programa za resocijalizaciju, dok je Općina samo nabavljala metadon i to je bilo sve sa njene strane. Metadon je postao dio gradske anti – kriminalne politike. U drugim gradovima, javni protesti protiv kriminala koji su uzrokovali ovisnici, su se povećali. Javnost je zahtijevala zakone i prepoznala je ovisnike kao glavni razlog za nesigurnost i kriminalitet; ako oni ne žele da se liječe, neka im se bar daje metadon. Svi ovisnici trebaju biti obuhvaćeni od strane mobilnih metadonskih jedinica

(methadone – bus) u njihovoj sredini i ponuđeni kafom, da bi im se ponudila sugestija za bolnički pristup liječenja, nadajući se da će ih bolničko liječenje pretvoriti u pristojne građane. Drugim riječima, laka dostupnost metadona je služila kao izgovor da se sačuva zabrana tvrdih droga, a olakšaju se efekti njene upotrebe.

Sa druge strane, zdravstvene institucije u Amsterdamu nisu prihvatili program razmjene igala i šprica. Mogućnost da se dobije čista igla ili špric je pao na nulu, kada je Frombergov centar koji je dijelio na hiljade igala i šprica, bio zatvoren. Nekoliko apoteka koje su prodavale igle i šprice, bile su pretrpane ogromnom potražnjom i donijeli su odluku da prestanu sa njihovom prodajom, jer nisu htjeli biti „napunjeni“ ovisnicima. Cijena odluke zdravstvenih institucija je bila ekstremno visoka, kada je virus HIV-a ušao u ovisničku scenu, pa je tako većina injekcionih korisnika u Amsterdamu bilo zaraženo HIV-om, zbog toga što su bili prinuđeni da međusobno dijele pribor za injektiranje (igle i šprice). U Roterdamu, program razmjene igala i šprica je nastavio sa svojim radom, što je rezultiralo značajnim smanjenjem širenja infekcije HIV-om.

Značajno je spomenuti to da kada je HIV počeo utjecati na homoseksualnu zajednicu u Amsterdamu, taj isti Općinski Servis Javnog Zdravstva, inicirao je programe prevencije u tijesnoj saradnji sa homoseksualnom zajednicom. I kada su ubrzo shvatili da distribucija sterilnih igala i šprica treba biti dio borbe protiv HIV/AIDS-a, oni su uradili preokret za 180 stepeni i postali su jaka potpora programa za razmjenu igala i šprica. AIDS je polako prisilila institucije, da čitav taj tretman – sistem, postane pristup koji će biti više orijentiran prema brizi o zdravlju ovisnika.

Dok je u šezdesetim i sedamdesetim godinama XX vijeka, glavni problem bio „moralne“ prirode, u osamdesetim, problem droge je bio povezan sa kriminalom.

Međutim i pored svega, Nizozemska politika o drogama je ostala nepromijenjena. To se još uvijek može definirati od strane dva principa:

  • – separacija tržišta kao oličenje kroz coffeshop-ovima i
  • – laka dostupnost metadona i sterilne igle i šprice za korisnike tvrdih droga.

U kasnim osamdesetim, pojavila se nova droga, MDMA, poznatija kao Ecstasy, koja je nagovijestila novu kulturu mladih.

Devedesete

Korištenje ecstasy-ja se proširilo u Nizozemskoj još 1985. godine, a njegova popularnost je uključivala njegovu upotrebu u spajanju nove omladinske kulture, „The House Movement“, poznatiji kao „Techno“ ili „Rave kultura“. Prve količine ecstasy-ja su stigli iz USA, ali pretpostavlja se da je proizvodnja droge u Nizozemskoj počela oko 1985 – 86. godine. U početku prvi proizvođači su prodavali svoje proizvode prijateljima kojima su garantirali kvalitet proizvoda. Lanac proizvođač – konzument bio je veoma kratak. Kada je ecstasy procurila u UK i Nizozemska se našla pod jakim pritiskom UK, donijela je izmjene u zakonu o opiumu u kojem je ecstasy imala poziciju kao tvrda droga kao što su to bili kokain i heroin. Ovo je rezultiralo stopiranje proizvodnje ecstasy-ja i kao posljedica toga, bivši proizvođači amfetamina su počeli prodavati njihov amfetamin kao ecstasy, prouzrokujući time teške posljedice, zbog unošenja drugih materija na tržište ecstasy-jem.

“Techno” pokret je bio pridruživan “uskrsnućem“ psihodeličkog pokreta šezdesetih. Prva varijanta tehno muzike je bila poznata kao “acid house” i mnogi simboli flower – power pokreta su se ponovo pojavili, uključujući i LSD, uglavnom zbog njenog 50. rođendana. U ljeto 1992. godine, na tržištu se pojavila MDEA i brzo je zamijenila nelegalni ecstasy. U ljeto 1993. godine, jedan diler MDEA-om je počeo prodavati MDEA iz autobusa koji se zvao “MDEA express”. Vlasti su odgovorili na ovu provokaciju tako što su i ovu supstancu učinili nelegalnom. Sve ovo je ličilo na dešavanja iz šezdesetih, pa je Eric Fromberg inicirao projekat koji se zvao “Safe House Campaign”, a koji je testirao tablete koje su bile prodavane kao Ecstasy, za vrijeme rejv zabava. Pa tako, umjesto da zabrane održavanja rejv zabave, vlasti su regulirali ove zabave prema dobro poznatim principima harm reduction-a.

U kasnim devedesetim, slijedeći primjer Švicarske, vlada Nizozemske je poslije velikog broja diskusija, donijela odluku da počne sa eksperimentalnim medicinskim propisivanjem heroina kod heroinskih korisnika koji su u tom trenutku bili na metadonskoj terapiji, koja nije dala značajne rezultate. Iako su rezultati ovog eksperimenta bili veoma pozitivni, Kršćansko Demokratska Vlada je prekinula eksperimentalno propisivanje heroina i testiranje ecstasy-ja. Ova je vlada takođe zaprijetila da će reducirati broj coffeeshop-ova i da će početi primjenjivati prisilne detoksifikacijske programe. To je izgledalo kao da vlada pokušava da poništi dvadeset godina staru politiku o drogama.

Opća namjera harm reduction je da preduzme mjere koji će smanjiti šanse potencijalne štete kod pojedinaca koji imaju potencijalno štetno ponašanje. Kao princip, harm reduction i nije izmišljanje tople vode; sigurnosni pojasi, vazdušni jastuci, kacige za motocikliste su očiti primjeri redukcije potencijalnih štetnih posljedica.

Uvjeti kao što su: tolerancija, pragmatizam i saradnja između institucija i onih na koje se to direktno odnosi (korisnici droga), neophodni su za uspješnu harm reduction politiku. Ukoliko su ovi uvjeti ispunjeni, priroda preduzetih mjera će ovisiti od prirode potencijalne štete. Na primjer: Koliko god se Švedska protivila politici harm reduction-a, oni su preduzeli harm reduction mjere u odnosu na legalnu drogu “duhan”. Želeći da smanje mortalitet kod raka pluća prouzrokovanim pušenjem duhana, oni nisu odlučili da od pušača naprave nikotinske apstinente, nego su promovisali korištenje duhana za ušmrkavanje. Ovakva politika je postigla ekstremno veliki uspjeh: veliki broj nikotinskih ovisnika je promijenio način korištenja nikotina, od pušenja na “snifanja”, što je rezultiralo ogromnim padom mortalitetne stope kod raka pluća kod pušača. Veoma često je harm reduction ekvivalent programa za razmjenu igala i šprica i metadonski program, ali moramo shvatiti da najveća potencijalna šteta kod korištenja droge nije prouzrokovana od strane same supstance, već zbog njene prohibicije. Heroin nije prouzrokovao kriminal, već su to uradile cijene na crnom tržištu. Smrt nije prouzrokovana heroinom, nego je prouzrokovana jačinom ilegalnog heroina i od strane sitnih dilera koji zbog veće zarade miješaju heroin sa raznim drugim manje – više štetnim materijama. Ovo nas vodi ka najvažnijem uvjetu harm reduction-a: sposobnost da se odbaci mitologija o supstancama koja je kreirana od strane prohibitora i shvatanje da je korištenje supstanci ljudsko ponašanje, kao što je to seks, na primjer. Sve dok smatramo da je korištenje supstanci koje označavamo kao droge, bolest ili kriminal, mi ne možemo implementirati principe harm reduction-a.

To je bila primjena zdravog razuma kojom se završila praksa spaljivanja vještica od strane Inkvizicije. Najvažniji princip harm reduction-a je primjena zdravog razuma, umjesto histerije.“

SMANJENJE ŠTETE (Harm Reduction)

Politika smanjenja štete se temelji na posvećenosti ljudskom zdravlju i ljudskim pravima. Polazna pretpostavka je da upotreba droge u društvu postoji, postojala je i uvijek će postojati. Mnogi ljudi širom svijeta koriste droge, uprkos naporima da se to spriječi. Harm reduction prihvata činjenicu da mnogi korisnici droge nemaju mogućnosti ili nemaju volje da prestanu sa korištenjem droga. Ovi programi ne isključuju apstinenciju, nego je prepoznaju kao jednu od mogućnosti prevencije. Moralni principi koji se koriste prema korisnicima podrazumjevaju lični kontakt, anonimnost, povjerljivost, humanost i pragmatičnost.

Politika smanjenja štete ubraja se u programe male razine zahtjevnosti (low treshold programi), što predstavlja laku dostupnost i fleksibilnost zdravstvenih i socijalnih servisa. Ovi programi nemaju ništa zajedničko sa inicijativama o legalizaciji droga, niti podstiču konzumiranje droga, kako neki, nažalost, još uvijek smatraju.

PRIMJERI PROGRAMA ZA SMANJENJE ŠTETE

  • – Razmjena igala i šprica;
  • – Metadonska terapija;
  • – Edukacija i terenski rad;
  • – Provedba zakonodavne politike;
  • – „Tolerantna mjesta“;

RAZMJENA IGALA I ŠPRICA

Servis razmjene igala i šprica je uspostavljen sredinom osamdesetih godina, radi smanjenja rizika od HIV-a, Hepatitisa B i C i ostalih krvlju prenosivih infekcija. Program je veoma jednostavan i jeftin, a njegova strategija se bazira na znanju. Korisnici ovih servisa dobijaju informacije o promjenama koje trebaju napraviti u svom ponašanju, a dobijaju i stvari koje će im pomoći da naprave te promjene. To uključuje podjelu sterilnih igala i šprica, destilirane vode, bijelilo-varakina, kondome i sl. Servisi razmjene igala i šprica, u nekim državama, pružaju usluge u kombijima koji kruže gradom ili pomoću terenskih radnika koji dostavljaju opremu za injektiranje. U nekim europskim državama i u Australiji, postoje čak i automati za čiste igle i šprice, koji funkcionišu na principu upotrebljeno za novo.

Međusobno dijeljenje opreme za injektiranje kod ovisnika je vrlo često, bez obzira na svjesnost o mogućnosti infekcije HIV-om, Hepatisom B i C. Zato, omogućavanje sterilne opreme ovisnicima koji ne žele ili ne mogu da prestanu sa intravenskim korištenjem droga, u zamjenu za već upotrebljenu, smanjuje širenej infekcija i mijenja rizično ponašanje.

Suština ovog programa nije da poveća intravenozno korištenje, nego da smanji rizik prenošenja infekcije HIV-a i ostalih krvno prenosivih infekcija kod ovisničke populacije, posebno u slučaju zajedničkog korištenja pribora za injektiranje.

Asocijacija Margina sprovodi program smanjenja štete u svojim drop-in centrima u Tuzli, Zenici, Sarajevu i Mostaru.

METADONSKA TERAPIJA

Cilj metadonske terapije je normalizacija života ovisnika.

Metadon blokira euforične i sedativne nuspojave opijata. Također, smanjuje hroničnu žudnju za opijatima i prevenira simptome apstinencijalne krize. Doza i dužina metadonske terapije je individualna kod svakog korisnika. Prednosti metadonske terapije su te što se uzima oralno i ima dugotrajno djelovanje. Programi metadonske terapije se razlikuju od države do države. Najčešće je dozvoljeno propisivanje samo oralnih oblika metadona, koje se vrlo strogo kontroliše.

Metadonska terapija utiče na poboljšavanje individualne, socijalne, profesionalne i porodične funkcije. Također, utiče na pozitivnu promjene u zdravlju i dužini života među ovisnicima, smanjuje kriminalitet i suzbija širenje HIV-a.

(Više o metadonskoj terapiji pročitajte u rubrici Vrste tretmana – Supstitucijske terapije).

PROVEDBA ZAKONODAVNE POLITIKE

Pristupi koji se odnose na smanjenje štete su usvojeni od strane mnogih zakonodavnih institucija u Europi i šire.

Najbolji primjeri podržavanja Harm reduction programa od strane policije su u Nizozemskoj, Engleskoj i Njemačkoj. U ovim državama zakonska regulativa je usmjerena prvenstveno na sprečavanja trgovine drogom.

Neophodna je podrška zakonodavne politike programima smanjenja štete.

EDUKACIJA I TERENSKI RAD

Terenski rad je tehnika zdravstvenog obrazovanja i davanja usluga na terenu. Predstavlja promociju sigurnog-zdravog ponašanja, koja se postiže na tri načina:

  • – povećanjem svijesti o rizicima za zdravlje;
  • – poticanjem promjena koje udaljuju od rizičnog ponašanja;
  • – podržavanjem pozitivnih promjena u ponašanju.

Terenski rad je dopuna ostalim socijalno-zdravstvenim servisima, te pristupa teško dostupnim populacijama na potpuno nov način. Cilj terenskog rada je da dopre do ciljne grupe. Ne čeka se da pojedinac samoinicijativno dođe i zatraži pomoć ili uslugu, nego se to radi neposredno i u prirodnom okruženju klijenata.

Vrste usluga koje terenski radnici Asocijacije Margina pružaju radom na terenu:

  • – distribucija kondoma i lubrikanata;
  • – razmjena igala i šprica;
  • – literatura za zdravstvenu edukaciju;
  • – literatura za samopomoć;
  • – mobilne jedinice terenskog rada;
  • – upućivanje na testiranje i savjetovanje na HIV i HCV.

PROVEDBA ZAKONODAVNE POLITIKE

Pristupi koji se odnose na smanjenje štete su usvojeni od strane mnogih zakonodavnih institucija u Europi i šire.

Najbolji primjeri podržavanja Harm reduction programa od strane policije su u Nizozemskoj, Engleskoj i Njemačkoj. U ovim državama zakonska regulativa je usmjerena prvenstveno na sprečavanja trgovine drogom.

Neophodna je podrška zakonodavne politike programima smanjenja štete.

PROPISIVANJE DROGA

Program propisivanja droga sprovodi se u Velikoj Britaniji, Nizozemskoj, Švicarskoj, Njemačkoj i u Kanadi. Servisi koji sprovode ovaj program u Velikoj Britaniji nude fleksibilan režim propisivanja droge, od detoksikacije do terapije održavanja. Većina ovisnika dobija oralni metadon, neki dobijaju injektirajući metadon, heroin, a mali broj dobija amfetamine, kokain ili neku drugu drogu. Njihova iskustva pokazuju da su smanjeni zdravstveni problemi kod ovisnika kao rezultat korištenja usluga ovakvih servisa, a posebno je smanjen nivo HIV infekcije.

Ovakvim programom se pokušava smanjiti kiminalna aktivnost ovisnika i rizik od infekcije i širenja HIV/AIDS-a i ostalih SPI.

„TOLERANTNA MJESTA“

„Tolerantna mjesta“, „sobe za injektiranje“ ili “zone tolerancije“  su mjesta gdje ovisnici mogu dobiti sterilnu opremu, kondome, savjete i medicinsku njegu. Većina ovakvih mjesta omogućava anonimnost svojim korisnicima. Negdje je omogućen i prostor gdje ovisnik može injektirati drogu, čak i uz pomoć medicinskog osoblja. Ovo je sigurno bolja opcija od injektiranja droge na javnim mjestima, gdje postoji opasnost da se npr. djeca ubodu bačenom iglom.

Iskustva programa u Švicarskoj govore da je pomoću ovog sistema znatno smanjena transmisija HIV-a i predoziranja.

Tolerantna mjesta postoje još i u Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj i td.

Share This: